Objavljeno:

Kako dalje bez slobodnog vremena i dokolice? Predviđali su nam 15 sati rada tjedno!

Industrijska revolucija iz prve polovice XIX. stoljeća, zasnovana na primjeni strojeva, osmišljenih tehnoloških postupaka i uvježbanih radnika, donijela je čovječanstvu, posve neočekivano, muku rada od jutra do mraka. Ako je jedan stroj zamijenio 5 ili 10 ljudi, zašto masa ljudi radi više? Paradoksalno.

Devetnaesto stoljeće – doba koje ćemo upamtiti kao početak.

U industrijskim gradovima Manchesteru i Liverpoolu tada je bilo ovako: radni tjedan 70 sati, svih sedam dana, čak i djeca. U razvijenim zemljama najviše se radilo u Nizozemskoj i Njemačkoj – 3300 sati godišnje, a nešto manje, 2700 sati, u Engleskoj. A oko 1870., pod nizom utjecaja, započeo je trend naglog i osjetnog skraćivanja radnog dana.

 

Dvadeseto stoljeće – vrijeme optimističkih vizionara koji su pogriješili

Najveći ekonomski mislilac XX. stoljeća John Maynard Keynes predvidio je 1930. da će do 2030. ljudi raditi 15 sati tjedno. Potpredsjednik SAD-a Richard Nixon 1956. je obećao Amerikancima četiri radna dana u tjednu. Rad je imao postati privilegijem elite!  Problem koji se nametao budućem društvu bio je – višak slobodnog vremena! Slavnog pisca znanstvene fantastike Isaaca Asimova zabrinjavala je – dosada. “Nametnuto slobodno vrijeme”, tvrdili su propovjednici “evanđelja rada”, donijet će nepodnošljivu dosadu, lijenost, nemoral i porast nasilja. S druge pak strane, mnogi su u tome vidjeli konačno oslobođenje čovjeka. “Bit će mnogo vremena za sve, za kulturno uzdizanje i poboljšanje umijeća življenja”, zagovarao je već 1850. engleski mislilac John Stuart Mill takvu perspektivu. Doista se 1970-ih ozbiljno mislilo: radu je odzvonilo!

Razvoj i znanost, proizvodnja i život sve su se više ubrzavali, a ono proročanstvo nije se ostvarilo. Od 1980-ih, predsjednikovanja Ronalda Reagana u SAD-u i premijerskih mandata Margaret Thatcher u Britaniji, rodonačelnika “pohlepnog kapitalizma”, dugotrajan rad i hrpa opterećenja muče čovjeka do boli. Naše stoljeće u tom smislu dovodi stvari do ekstrema.

Dvadesetprvo stoljeće – na papiru dosta toga izgleda dobro ili bolje, ali stvarnost je i drugačija, problem.

S druge strane, na „papiru“ stvari dobro napreduju;  rad se sveo na 40 sati tjedno, a u Danskoj, Nizozemskoj i Norveškoj čak na 30. Stvarnost je doista dobrim dijelom i drugačija. Radi se prekovremeno, ostaje se na poslu nakon radnog vremena „kao pod normalno“, poslodavci kažu „dok se posao ne završi“.

Jedno vrijeme bilo je čak moderno “ubijati se” radom, “iz gušta”. Zaposlenici Applea 1980-ih nosili su majice s natpisom “Radim 90 sati tjedno i uživam”. I onda, nenadano, onaj stari problem – slobodno vrijeme i dokolica, otvorio se svijetu na posve novi način.

Slobodnog vremena i dokolice nemamo, gotovo nimalo!

Umjesto toga jurnjava, stres i zabrinutost. Upali smo u stupicu, kažu. Zamijenili smo slobodno vrijeme za novac, za opsesivnu brigu za zdravlje i ljepotu, “najbolje obrazovanje”, za natjecanja i uspjehe. Zajedničko slobodno vrijeme obitelji nestalo je, a najveći danak platile su naše žene. Izvršavaju uloge radnice, majke, domaćice, u to guraju nešto za svoju dušu – rekreaciju, i dani postaju jedna velika jurnjava.

Kako dalje, pita se Rutger Bregman, mladi nizozemski politički i socijalni mislilac i autor knjige UTOPIJA ZA REALISTE, doista izvrsne knjige za svakog odraslog.

Bergman napominje da svi dokazi upućuju na to da čovjek ne može funkcionirati bez određene doze dnevne nezaposlenosti – odmora. Smanjenje rada i obveza otvorilo bi prostore za sve drugo, važno i dostojno čovjeka: duhovni rast, veselje, obitelj, doprinos društvu, humanost, kvalitetan život, pa i dobar rad. Bregman navodi da je slobodno vrijeme potrebno mozgu kao vitamin C cjelokupnom našem organizmu.

Novu kvalitetu naših života počet ćemo graditi, dakle, tek onda kad za to nađemo vremena!

Goran Tudor

Učinkovit Menadžer 2018

Unesite svoju e-mail adresu kako biste primali novosti,
posebne popuste i ponude iz knjižare!

0

Košarica