UGOVOR O OSIGURANJU

O knjizi:

Čovjek ostane iznenađen kad se susretne s pitanjima koja mu postave svakodnevna praksa i nadobudni kadrovi u osiguranju ili oni koje zanima osiguranje, kao što su zastupnici i brokeri, koji u pravilu nisu pravničke struke, a na koja ponekad nije lako odgovoriti. Razlog tomu jesu odredbe Zakona o obveznim odnosima koje su prilično konzervativne i klasične, što ne čudi jer im je podrijetlo uglavnom u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je, sukladno svojim uzorima, u prvom redu štitio interese osiguratelja.

Osiguranje se u međuvremenu razvijalo, a taj je razvoj kočila okoštala struktura Zakona o obveznim odnosima, koji nema odredaba o mnogim aktualnim problemima modernog osiguranja, kao što su zaštita potrošača – ugovaratelja osiguranja i osiguranika, informiranje potrošača, detaljnije reguliranje ugovora o osiguranju od odgovornosti, nove podvrste osiguranja života, osiguranja kojima je osigurateljeva prestacija u naravi i sl. Europsko pravo osiguranja i njegovo implementiranje u hrvatski pravni sustav dodatno je otežalo razumijevanje navedenog Zakona.

Iz recenzija: 

Autor Marijan Ćurković apsolutni je broj jedan hrvatskoga prava osiguranja i spada u jako mali broj velikih stručnjaka za koje vrijedi latinska izreka nomen est omen (ime je znak).
To nije ni čudno ako se zna da je Marijan Ćurković onaj tko je u svojem radnom vijeku bio u čelništvu dvaju najvećih hrvatskih osiguravatelja i tko je istodobno jedini profesor prava osiguranja kojemu je pravo osiguranja temeljni i jedini interes. Svi, baš svi koji su posljednjih dvadesetak godina stekli doktorat znanosti na području prava osiguranja u Republici Hrvatskoj imali su Marijana Ćurkovića za mentora.

Osim klasičnoga komentara odredaba Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) o ugovoru o osiguranju, mnoge odredbe ZOO-a komentirane su i tumačene s aspekta svakodnevnih sporova koji se u vezi s tumačenjem teksta ZOO-a, koji je objektivno zakon iz 1978. (jer ZOO 2005. u ugovoru o osiguranju nije gotovo ništa mijenjao), a koji su proizišli iz činjenice da mnogi osigurateljni instituti koji su danas u uporabi vezano za nove proizvode osiguranja u vrijeme donošenja ZOO-a nisu ni postojali. To se posebno odnosi na materiju informiranja potrošača, nove klauzule u osiguranju od odgovornosti, kao što su ravnopravnost spolova kod određivanja premija, sloboda izbora odvjetnika, klauzula claim’s made i sl., te na području osiguranja osoba – investicijsko osiguranje života, sudjelovanje korisnika/ugovaratelja osiguranja u dobiti osiguratelja, korištenje genetike od strane osiguratelja i sl. Nadalje, karakteristika ovoga komentara ZOO-a jest i njegovo povezivanje s odredbama Zakona o osiguranju, koji – silom EU prava – postaje značajan materijalnopravni izvor i za ugovor o osiguranju, posebno u određivanju odnosa između osiguratelja i posrednika, posrednika i ugovaratelja osiguranja itd.

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer