QLIFE ČASOPIS – Birokratizam

No.52, Ljeto 2022
Autor: Skupina autora
Područje: Menadžment
Područje: Časopis qLife
Karakter: stručna
Godina izdanja: 2022
Broj stranica: 128
Uvez: Meki

150,00 kn (19,91 €)

qLife je ugledni tromjesečni stručni časopis za liderstvo i organizacijski razvoj. Jedinstveni je izvor znanja liderima i menadžerima na svim organizacijskim razinama, u sva tri sektora: poslovnom, javnom i neprofitnom.

U časopisu se objavljuju iznimni članci puni znanja, mudre poruke i promišljanja vodećih svjetskih imena koje pomažu izgradnju zdravog društva i konkurentnog gospodarstva.

Klikni za popust na GODIŠNJU PRETPLATU ( 4 broja). 
Godišnja pretplata

 

TEČAJ: 1 EUR = 7,53450 HRK SKU: 13594 Kategorije: ,

Opis

O ovome broju:

Uvodni članak najnovijeg broja tromjesečnog časopisa qLIFE ( autor Marko Lucić )

Uvodnik novog broja qLifea započinjem poznatom narodnom poslovicom „nije svako zlo za zlo“. Iako na razini Hrvatske i cijele EU trenutačno trpimo strašne posljedice užasnog upravljanja korona krizom i odgovorom na rat u Ukrajini, u brojnim „non mainstream“ medijima te na blogovima i Facebook stranicama raznih opinion makera sve češće nailazimo na rasprave o iznimno važnoj temi osviještenoj upravo u ovim turbulentnim vremenima: birokratskom sustavu upravljanja koji svakodnevno manifestira vlastitu grotesknu nemoć da se nosi s kompleksnim društvenim izazovima. Čak i prosječnom promatraču, naime, iz dana u dan sve je jasnije kako je na početku 21. stoljeća čovječanstvo zaglavilo u neučinkovitom, nepravednom te – sada je i to posve jasno – vrlo opasnom posve birokratiziranom sustavu koji u sebi krije totalitarističke tendencije jer se zbog sveopće globalizacije i umrežavanja svijetom upravlja iz sve užih centara moći.

Prema definiciji birokratizam se odnosi na pretjerano širenje i razvitak birokracije koja u svojoj suštini nosi monopolizaciju vlasti od strane činovništva te upravnog i administrativnog društvenog sloja ljudi. Na birokratizam nailazimo na svim državnim razinama, u razvijenim i nerazvijenim zemljama bez obzira na društveno uređenje te u velikim organizacijama javnog i profitnog sektora. Spomenuti fenomen birokratizacije treba sagledavati na dvjema razinama: pojedinačno-organizacijskoj i globalno-nacionalnoj razini.

Sagledan iz pojedinačno-organizacijske perspektive problem birokracije može se razumjeti kroz tzv. Parkinsonov zakon koji tvrdi da obim posla i broj činovnika koji ga odrađuju ni na koji način nisu povezani. Prema tom zakonu birokracija raste prosječno pet posto godišnje bez obzira na obim posla koji treba obaviti. Parkinson također pojašnjava prirodni fenomen ugrađen u samo biće birokracije koja funkcionira prema vlastitim principima – koji nemaju veze s mudrošću i učinkovitošću – te sama sebi proizvodi posao koji ne služi ničem drugom doli pravdanju vlastita postojanja.

Za tu perspektivu također je značajno Peterovo načelo koje objašnjava zašto su birokracije toliko nesposobne i neučinkovite. Nakon analize stotina slučajeva profesionalne nesposobnosti dr. Laurence J. Peter zaključio je kako u hijerarhijski strukturiranim organizacijama svaki djelatnik – prije ili kasnije – biva promaknut na razinu vlastite nesposobnosti. Shodno tome, birokratske strukture prepune su činovnika koji rade na poslovima za koje dokazano nisu kompetentni.

Sagledan iz globalno-nacionalne perspektive fenomen birokratizacije prvenstveno se odnosi na činjenicu da smo stvorili čudnu civilizaciju kojom vlada specifična oligarhijska kasta ljudi – političari i navodni „eksperti“ – koja nas putem medija uvjerava u svoju legitimnost i „stručnost“ do koje su došli demokratskim procesom. Naravno, svi znamo da je realna situacija mnogo složenija, da je demokratski proces umnogome korumpiran te da zbog toga na čelna mjesta vodećih svjetskih nacija i institucija definitivno ne dolaze najbolji među nama. Naprotiv.

Primjerice, nakon što birokrati nedvosmisleno iskažu svoju nesposobnost upravljanja kompleksnim društvenim izazovima u stvarnosti se nikada ništa ne dogodi. Zbog nakaradnog dizajna sustava spomenuta grupa ljudi lišena je svake odgovornosti za posljedice vlastitih djela. Još i gore, izgleda da što više griješe to im se otvara više novih prilika. A kad im se već sve dopušta ne čudi da oni potpuno slobodno, bez ikakve grižnje savjesti, ostvaruju vlastite ciljeve koji nemaju nikakve veze s boljitkom naroda kojeg navodno zastupaju.

Na globalnoj razini takav sustav rezultira umanjivanjem ljudskih prava te nevjerojatnim transferom sve većeg bogatstva i moći na bogate i moćne te devastacijom demokratskih instrumenata koji na bilo koji način predstavljaju prijetnju birokratskoj vladajućoj kasti. Kako smo već naveli u prošlom broju qLifea „Paradoks moći“ mi, narod, jednostavno nemamo instrumente da neodgovorne, korumpirane i nesposobne birokrate smijenimo s vlasti. Sve što možemo jest prosvjedovati, „lajati na mjesec“ i čekati demokratske izbore za četiri godine kako bismo iznova birali između plavih, crvenih ili zelenih oligarha.

Tako dolazimo do ključnog uvida: iako za narod sustav uopće ne funkcionira, u političkom smislu istovremeno predstavlja predivnu manifestaciju birokratskog sna! Dok se mi čudimo i smijemo njihovim apsurdima i slabostima, birokracija sebi stvara idealni svijet u kojem je sva moć u njihovim rukama.

Unatoč tome, mase i dalje vjeruju kako je opisano stanje zapravo normalno, neizbježno i poželjno. I dalje vjeruju kako je normalno da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji, da djelatnici zaposleni na produktivnim radnim mjestima teško rade za crkavicu dok su birokrati istovremeno fantastično plaćeni da ne rade ništa. Još je intrigantnije to da se tim ljudima svakodnevno dive i prate ih u medijima – vjerujući da rade za njihovo dobro – te im time omogućavaju povlašteni društveni status.

Iako se u tom kontekstu – barem kratkoročno – ništa bitno ne može promijeniti čim prije moramo osvijestiti da se sustav posve izvitoperio te da će nas uskoro uništiti. Birokracija nikada nije uspijevala mudro odgovoriti na ikakve zahtjevnije probleme. Koliko je meni poznato, nikada nije riješila niti jedan zahtjevniji društveni problem (sjetite se samo mjera za povećanje nataliteta, mjera za povratak iseljenika u RH i slično). Riječ je o potpuno beskorisnoj kasti koja realno ničemu ne služi. Stoga, kada naiđete na grupu ljudi koja u ime „racionalnosti“, „učinkovitosti“ i „dobrobiti naroda“ izmišlja potpuno iracionalne mjere poput starih Rimljana upitajte se: Qui bono? (kome to koristi?)

 

Iz sadržaja:

Tema broja: BIROKRATIZAM

1. Era totalne birokratizacije

David Graeber

O fenomenu birokracije u javnosti se danas vrlo rijetko raspravlja. No, sredinom prošlog stoljeća, a osobito krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, nije bilo tako. Činilo se tada da javnost osjeća kako su slabosti i apsurdi birokratskog života i birokratskih procedura jedno od ključnih obilježja moderne egzistencije, te da su kao takve iznimno vrijedne stručne rasprave. Međutim, od 1980-ih naovamo interes je – posve neopravdano – značajno počeo opadati.

2. Parkinsonov zakon

Cyril Northcote Parkinson

„Parkinsonov zakon“ nam otkriva da obim posla i broj činovnika koji ga odrađuju ni na koji način nisu povezani! Kancelarijski posao izuzetno je rastezljiv te se uvijek može proširiti na raspoloživ broj činovnika kako bi se ispunilo njihovo raspoloživo radno vrijeme.

3. Peterovo načelo

Laurence J. Peter

Analiza stotina slučajeva profesionalne nesposobnosti dovela je autora do Peterova načela koje glasi: u hijerarhijski strukturiranim organizacijama svaki djelatnik žudi za promaknućem na razinu vlastite nesposobnosti. Načelo se nalazi u osnovama razumijevanja svih hijerarhijskih sustava te je stoga u osnovama razumijevanja ustrojstva čitave civilizacije. Iako se ponekad dogodi da pojedini “čudaci” izbjegnu strašnoj sudbini hijerarhijskih pandži, ljudi koji rade u trgovini, industriji, sindikatima, politici, javnoj upravi, vojsci, crkvi i prosvjeti ne mogu joj pobjeći. Svi oni pod utjecajem su „Peterova načela“.

4. Fenomen „usranih poslova“

David Graeber

Svi znamo za čudna radna mjesta i čudna zanimanja koja – barem izvanjskom promatraču – naizgled nemaju jasnu svrhu: HR konzultanti, PR koordinatori, PR istraživači, financijski stratezi, korporativni pravnici ili posebni „stručnjaci“ (vrlo poznati u akademskoj zajednici) koji prvo osnivaju, a potom sudjeluju u radu povjerenstava koja se bave problemom nepotrebnih i neučinkovitih povjerenstava. Popis takvih radnih mjesta i zanimanja, koje autor naziva „usranim poslovima“, naizgled je beskonačan.

Dodatne informacije

Autor

Karakter

Broj stranica

Godina izdanja

Uvez

ISBN

Povezane knjige - Naša preporuka